Osnovne karakteristike i uzročni čimbenici nastanka multiple skleroze
Multipla skleroza (MS) je kronična autoimuna demijelinizacijska bolest središnjeg živčanog sustava (mozga i leđne tj. kralježničke moždine), obilježena propadanjem mijelinske ovojnice živčanih vlakana i upalnom reakcijom. To dovodi do usporenja ili blokade prijenosa živčanog impulsa između živčanih stanica. Karakteristično je stvaranje ožiljaka, tzv. "demijeliniziranih plakova" na mjestima nestanka mijelinske ovojnice u strukturama mozga ili u kralješničkoj moždini.
Prvi znaci bolesti se najčešće javljaju između 20-te i 45-te godine života, rijetko prije 15-te i nakon 55-te godine. Bolest češće pogađa žene (2:1) i češća je u zemljama koje su smještene između 40. i 65. stupnja sjeverne geografske širine. Vrlo je rijetka u Tropima i na Dalekom istoku.
Danas još uvijek nije poznat pravi uzrok multiple skleroze. Smatra se da ju uzrokuje više čimbenika. Danas je najprihvaćenija teorija da je multipla skleroza uzrokovana kombinacijom djelovanja nekoliko različitih čimbenika kao što su genska predispozicija, okolina i izloženost virusu tijekom djetinjstva. U vjerojatne uzroke multiple skleroze ubrajaju se i alergijska zbivanja u samom organizmu, a kontroverzna je i teorija o traumi kao mogućem dodatnom čimbeniku nastanka bolesti. Ozljeda glave ili pak emocionalni šok mogući su precipitirajući faktori za pogoršanje bolesti.
Simptomi multiple skleroze i oblici bolesti
Budući da mozak i kralježnička moždina imaju velik rezervni kapacitet, mnoga područja na kojim je došlo do oštećenja mijelinske ovojnice, što se zbiva u početku bolesti, neće dati nikakvih simptoma. Manje promjene koje zahvaćaju mijelinsku ovojnicu usporavaju provođenje živčanih impulsa i obično ne dovode do većih neuroloških ispada, ali se smatra da su odgovorne za nastanak opće slabosti na koju se često bolesnici žale. Simptomi multiple skleroze ovise o mjestu zahvaćanja i stupnju upale mijelinske ovojnice aksona tj. produžetaka živčanih stanica. To je razlog zbog čega su simptomi bolesti različiti, a tijek bolesti teško predvidjeti. Progresijom bolesti, na mjestima nestanka mijelinske ovojnice nastaju ožiljci koji se nazivaju skleroza, plak ili lezija.
U većine bolesnika simptomi se povremeno pojavljuju, a s progresijom bolesti mogu se mijenjati u svojoj jakosti i trajanju. Početni simptomi su najčešće subjektivne smetnje osjeta, smanjenje vidne oštrine, gubljenje snage u jednom ili više ekstremiteta, dvoslike, poremećaji ravnoteže i vrtoglavice, smetnje kontrole mokrenja i stolice. Mogući su i poremećaji koordinacije pokreta, tremor, poremećaj govora, ukočenost mišića pa čak i mentalni poremećaji.
Bolest može imati benigni ili maligni tijek, a prema obliku može biti: relapsno-remitentna multipla skleroza (RRMS), sekundarno progresivna multipla skleroza (SPMS), primarno progresivna multipla skleroza (PPMS) i progresivno-relapsna multipla skleroza (PRMS). Najčešći oblik bolesti, u otprilike 85% slučajeva je relapsno-remitentna multipla skleroza (RRMS).
Kod relapsno-remitentne multiple skleroze (RRMS) javljaju se faze pogoršanja odnosno akutni napadi (šubovi, egzacerbacije, relapsi) za vrijeme kojih dolazi do pojave novih simptoma ili se već postojeći simptomi pogoršaju. Egzacerbacije nastupaju u vremenu od nekoliko dana ili 1-2 tjedna, traju jedan do tri mjeseca i praćene su remisijama, razdobljima povlačenja bolesti, u kojima se stanje bolesnika vraća na ono koje je postojalo prije pogoršanja bolesti, ili može zaostati određeno manje oštećenje. Između šubova nema napredovanja bolesti. Razmak između dva maha bolesti može trajati samo nekoliko mjeseci, no najčešće iznosi 1-2 godine, a mogu se očekivati i znatno duža razdoblja. U 70-80% oboljelih prvi napad povlači se bez vidljivih posljedica. Drugi napad dolazi u nepredvidivom roku; u otprilike 25% oboljelih stanje se pogoršava godinu dana nakon početka bolesti, a u 5% bolesnika mnogo kasnije – nakon deset i više godina. Egzacerbacije su češće u prvim godinama bolesti, njihovo je trajanje općenito duže od početnog napada, s tendencijom da se s vremenom i produži. Broj egzacerbacija ne utječe na stupanj invalidnosti. Poremećaji funkcije osjeta i moždanih živaca, uključujući vidni živac, povlače se brže od motoričkih smetnji.
U sekundarno progresivnoj multiploj sklerozi (SPMS) nakon faza pogoršanja ne slijedi potpun oporavak već su s vremenom oštećenja sve veća, postoji kontinuirana progresija bolesti s kratkim razdobljima poboljšanja ili stabilizacije. Progresija je brža što je bolest počela kasnije i što je kraći vremenski razmak između prva dva maha bolesti.
U rijetkim slučajevima postoji stalna progresija oštećenja s gubitkom određenih funkcija i sposobnosti pa govorimo o primarno progresivnoj multiploj sklerozi (PPMS).
U progresivno-relapsirajućoj multiploj sklerozi (PRMS) bolest se progresivno pogoršava od samog početka, uz pojavu akutnih pogoršanja, sa ili bez oporavka na stupanj prije pogoršanja bolesti ili relapsa.
Predviđanje progresije multiple skleroze nije jednostavno, tim više što s vremenom jedan tip bolesti može prijeći u drugi. Tako u više od 50% bolesnika relapsno-remitentni tip bolesti unutar 10 godina prelazi u sekundarno progresivnoj multiploj sklerozi (SPMS). Tijek bolesti prvih nekoliko godina najbolji je vodič i bolesniku i liječniku za pretpostavljanje daljnjeg tijeka bolesti.
Uspjesno se lijeci Rimarchukovim metodama.....ova bolest je jedino pomocu Rimarchukovih metoda izljeciva....uspjesnost se dokazala na 1000-de slucajeva....Rimarchukove metode lijecenja su prirodne, jedinstvene u svijetu i samim tim jako su skupe....Zdravlje je najvece bogatstvo... DOBRO DOSLI!!!!!
